A nedjelja ima neki svoj posebni, specifični karakter koji se osjeća i razaznaje u svemu. To kao da nije jedan proizvoljno, ljudskim sporazumom utvrđen dan, nego nadljudski, s višeg mjesta određen. Na selu i u varošici, u pustinji kao i u metropoli, nedjelje, ma koliko različite među sobom, imaju nešto osnovno zajedničko. I to nešto kao da ne leži samo u ljudima, kretanju i migoljenju živog ljudskog stvora, već i u prirodi, u čitavom njenom ritmu, pa i u takozvanim mrtvim stvarima. I u samom zraku, u kome se truni zlatasti, ljepljivi nedjeljni pelud. U nedjelju je sunce više sunce a tišina više tišina nego u druge dane. Još u djetinjstvu činilo mi se da se u nedjelju sunčane opekline na kupanju dobiju kudikamo lakše i brže nego radnim danom. U nedjelju i bube sporije gamižu, i sokovi u bilinama sporije struje.
* * *
I nedjeljna sam popodneva, čini mi se, iznio iz djetinjstva. Uopće, sve, a ma baš sve, iznosimo iz djetinjstva! U starosti se svakim danom sve više tome uvjeravamo. Sve osnovne ljudske stvari izvlačimo iz djetinjstva. A naročito svu našu prćiju senzibilnoga. Takve stvari većina ljudi po izmaku djetinjstva uopće nije više sposobna da nauči. Pa tako u djetinjstvu naučimo i što je nedjeljno popodne.
V. Desnica, ''Proljeća Ivana Galeba''
No comments:
Post a Comment