Zašto nemogu videti ono šta je ispred mene.......


Zašto je život takav u kome stalno nailazim na jako opasna velika vrata neprobojna nemoguća za prolaz a još gore nemaju one male ključanice kroz koju bi provirio kao mali radoznali dječak da vidim šta je to s druge strane .
I onda nako kao mali bespomoćni dječak sjedim i plačem ispred tih ogromnih vrata.
Toliko sam željan da ih otvorim a opeta toliko sam preplašen šta je iza njih.
Zapitam se zaista šta je iza tih vrata možda je nešto bolje nego što je sve iza mene možda je to novo putovanje u bolje vrijeme ili neki test koji me svaki puta iznevjeri jer nisam dostojan ga ispunit.
Pokušajem da ispružim ruku a sa svih strana prilaze mi brave koje ih sve više i više zatvaraju do mjere kada su nemoguća za otvoriti.
Začuđujuće je to koliko čovjek u tome trenutku ma koliko se osjećao bespomoćno dobije snagu.Snagu koja nema mjerne jedinice sile već samo se mjeri količinom adrenalina koji je produkt straha i onoga šta je iza mene .
Iza mene su ključevi krvavi i bjesni milioni ključeva a smo ih jedan otvara samo jedan je pravi za ono iza vrata.Nema izlaza nema prozora samo krikovi iza mene i vrata ispred mene.U tome momentu neopisivo je kako možeš da najdeš od million ključeva onaj pravi a još više izgubiš pitanje šta je iza vrata jer te goni nešto gore što nemože da bude isto iza vrata.
Tješim se i u jecajima od prve pronalazim ključanicu još preciznije gađam i okrećem.
Otvaram i onda jednostavno blokira mi se sve.
Onda se opet zapitam dali je to zaista što sam želio dali je to onaj korak koji mi je bio potreban da se napravi.
Jednostavno zaboravljam sve iza sebe jer ostaje iza vrata sa sobom samo nosim jedno a to je pitanje : Zašto nemogu vidjeti ono što je ispred mene.
Pravim nove ključeve pune krvi radim iste greške a nova vrata su mi sve bliže i bliže.
Dali je zaista ovo novo putovanje puno raskrižija i razdjela ili je opeta neki ludi zadatak koji sigurno nemogu ispuniti.
Padam u rupu svega i nemogu više da podnesem jednostavno raspadam se u djeliće.
Sažaljevam se svaki puta kada zatvorim oči jednostavno osjetim da mi nema pomoći.
Nema pomoći a ključeva kamara oko mene dok gledam u daljini kako se približavam novim vratima.
Opeta ću biti ispred ogromnih vrata opeta ću imati milione ključeva i opeta će me goniti onaj opasni adrenalin da najdem pravi ključ kojim ću otvoriti ta vrata iza kojih je opeta novo putovanje koje neznam možel biti gore od ovoga sada.
Svaki ključ je moja jedna greška koju učinim tokom svoga putovanja prema novim vratima. Samo je jedan ključ koji ih otvara onaj koji je najbistrije i najbolje djelo moje koje sam učinio prema nekome.
Zar sam toliko loš čovjek da moram tražit pravi ključ među milionima krvavih zar je tako težak put da moram radit tolike greške da bi došao do jednih novih vrata.
Zar mi je potrebno samo jedno djelo da uradim pa onda uz krikove i adrnalin u svome tjelu tražim samo jedan dobar ključ.
Zar nebi mogao učiniti više dobrote da mi je lakše ali dali bi stigao do novih vrata toga se bojim. Ako nedođem do novih vrata znači da sam gotov da više neću postojati da neću vidjeti šta je iza tih vrata koja su kraj svega ili možda početak boljega.
Vrata su moje godine svake godine otvaram nova svake godine počinje sve iznova sa jednim pitanjem : Zašto nemogu vidjeti ono šta je ispred mene.
Sa sobom nosim posljedice urezane u srcu mome koje je svakim vratima sve slabije i slabije svako loše djelo me uništaje ali s njime mogu dalje svako dobro djelo me ohrabruje ali me unazađuje u koracima jer zaostajem.
Gdje je balans svega dobra i lošega.
Dali zaista trebam činiti dobro i imati predivan ključ s kojim nikada neću doći do vrata ili biti loš toliko da ću vući sa sobom breme krvavih ključeva u kome je samo jedan zalutao o kome mi ovisi prolaz kroz vrata.
Doće trenutak kada nemogu naći pravi ključ pa ću propasti i nestati.
Zaista ovo sam napisao kao bi pokušao reći samo nekoliko stvari u ovoj priči :
Surova realnost nas goni da budemo loši ljudi jer idemo dalje uništavamo druge
Surova realnost nas ubija ako smo dobri ljudi jer će nas uništiti oni gori.
Kompromis nepostoji i jako ga mrzim jer se zloupotrebljava i prikazuje kao svjetlost koja se odsijava od suza i krvi a danas na njemu svi postojimo i živimo.
Živimo kao zadovoljni i nezadovoljni kao nenapaćeni i napaćeni kao bogati i siromašni koristimo energiju na kojoj je svaka kap kompromisom dobijena za kap krvi.
Jedemo hranu koju plaćamo kompromisom za litar našeg znoja a mogli bi je imati za kap znoja.
Neželim da budemo loši ljudi ali preživjeti moramo zar ne ?
Kada se najde optimalna sredina bez kompromisa onda će i ova priča biti bespotrebna.
A dotle dok god se kroji na kompromisu koji se zloupotrebljava ova priča nosi samo jedno pitanje bez odgovora : Zašto nemogu vidjeti ono šta je ispred mene.

source:Stelatos http://stelatos.blogger.ba/