fake poet: Zar stvarno misliš da nešto znaš o ljudima i šire?...

fake poet: Zar stvarno misliš da nešto znaš o ljudima i šire?...: "''Sve su žene iste, sve su žene kurve i umjesto srca imaju kamen.''Više se i ne začudim kad čujem neku sličnu tvrdnju, više i ne ostanem za..."

Zar stvarno misliš da nešto znaš o ljudima i šire?

''Sve su žene iste, sve su žene kurve i umjesto srca imaju kamen.''

Više se i ne začudim kad čujem neku sličnu tvrdnju, više i ne ostanem začuđen. Podsjeća me na ono: ''Svaki Njemac je nacistički zločinac, svaki Hrvat je ustaša, o Albancima i da ne pričamo, homoseksualci su bolesni ljudi...'' U neku ruku i shvatam ljude koje generalizuju stvari, jer im je lakše sebi objasniti - svrstati nekoga u određenu grupu, proglasiti ih nečime, dati im etiketu - i završili su posao. Ne moraju više da razmišljaju. Nalijepili su etiketu i sad mogu da mrze nekoga, jer isto kao što mogu da mrze jednog čovjeka - mogu da mrze čitave narode. Zapravo me više ništa kod čovjeka ne može začuditi; svaki neočekivani gest, tvrdnja ili iskaz je opet u neku ruku očekivan..

Rekoh mu – dobro znaš da nije tako. Kao prvo - tvrditi za jednog čovjeka da je isti kao drugi je već potpuna besmislica i glupost, a kamoli tvrditi to za određenu grupu ljudi. Još besmislenije od toga je – vrijeđati nekoga. Samo zato što je neko drugačiji, drugačije razmišlja, misli, tvrdi. Pa čak i po cijenu da on nije u pravu, da je njegova misao ili tvrdnja pogrešna, mi nikome nećemo pomoći ako ćemo ga vrijeđati ili ako ćemo nekoga mrziti. Neki čovjek neće postati bolji ukoliko ga preziremo ili vrijeđamo. Zapravo, upravo suprotno – samo mi možemo postati gori. Čovjek će postati bolji jedino kad sam shvati da to želi.

Svi smo dio istog, egzistiramo na istom mjestu ali smo uprkos svemu – beskrajno različiti jedni od drugih. I tu svaki šovinizam, nacionalizam i patriotizam pada u vodu. Svaka ideologija, religija, sve što teži da nas ujedini, da nas stavi pod isti krov, u isti koš. Jedino što je konstantno – to je ta različitost, ta konstantna varijabilnost u odnosu da druge; svaki čovjek je priča za sebe. I zaista, jedino što nam je svima zajedničko – to je ta dualnost u nama, beskonačan kroj dobrog i lošeg, plemenitog i podlog, sentimentalnog i ciničnog. A čovjek je slobodna individua, ili bi bar to trebao biti. Sami biramo kako ćemo djelovati u okviru društva, sami biramo kako i na koji način ćemo komunicirati sa ostalim članovima društva i kakav životni put ćemo izabrati.

Bilo je sijaset religija i ideologija koje su pokušale čovjeka staviti pod jedan znak, utopiti njegovu ličnost u kolektivitet, nerijetko - u kolektivno ludilo, ali čovjek se nije dao. To je ono što me zaista fascinira – naša želja da budemo jedinstveni; uprkos svemu da sami odaberemo put iako nam mnogi taj put naturaju, pa čak – iako nam mnogi postavljaju prepreke na putu.

''Plašili smo se. A nije se trebalo plašiti, trebalo je živjeti.'' – reče Ivo Andrić. I tu se nalazi kompletna suština, esencija mnogo čega što nas pokreće i što nas sputava – strah nas je. Plašimo se. Određeni smo tim strahovima, rekli bi - od najbanalnijih pa do nekih ozbiljnijih. Ali ne, - svaki strah je u suštini dualan – sa jedne strane sputava našu ličnost i drži nas na distanci, a sa druge, u neku ruku ga ipak smatramo opravdanim i korisnim. Zašto? Plašimo se smrti jer smo smrt vidjeli i znamo da i nas to očekuje? Plašimo se ljubavi jer smo ljubav doživjeli i znamo koliko patimo? Plašimo se nekog postupka jer mislimo da ćemo u očima ljudi ispasti onako kako ne želimo? Začarani krug se nastavlja, nema kraja našim strahovima i fobijama, pa se nerijetko javlja i mržnja. Ljudi se zapravo plaše, zato su surovi. Kada malo bolje razmislite - naći ćete strah u svakodnevnim stvarima; naći ćete ga u odlukama koje donosite, u mislima i opservacijama, u svojim postupcima. Ironično i krajnje iskreno - on se nalazi i u ovim mojim redovima, u riječima koje ispisujem, tražeći svoj način da se sa strahom izborim na pravi način. Izgleda da pored one tvrdnje na početku, da je kod ljudi jedino konstantna različitost, treba dodati da je konstantan i strah.

Ali, konstantan je jer je urođen; strah je urođena genetski programirana reakcija na neku prijetnju. Strah je emocija koja nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne prijetnje.
Strah nije nefunkcionalan, naprotiv - on je poput bola čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja; koncentriše tijelo na odbranu od onoga što izaziva strah.

Postoji takođe cijeli raspon nerealnih (iracionalnih, nestvarnih) strahova koje nazivamo fobijama (fobija nije nužno iracionalna, ali je uvijek pretjerani strah)

Postoji i cijeli raspon mogućih negativnih osjećaja zavisno od situacije u kojoj se čovjek nalazi:

Strah najčešće nazivamo u slučajevima kada čovjek može izbjeći opasnost; kada čovjek nije siguran može li izbjeći opasnost javlja se – panika. A kad je čovjek siguran da ne može pobjeći opasnosti javlja se - užas.

Onda bi, po nekim shvatanjima, čitav život trebali provesti u tim strahovima, pritom zaboravljajući da smo živi? Da smo živi i da je jedino što u životu zaista imamo - upravo naš život. Život - jedina stvar koju posjedujemo, koju stvarno posjedujemo i koju ćemo posjedovati dok ne zatvorimo oči zauvjek. Sve ostalo je prolazno, sve ostalo je prah u vremenu. I mi smo prah, ''prah'' materijalizovan u personi, prah koji ima dušu dok postojimo i dok opet ne postanemo prah.

Najteže je suočiti se sa sobom. I zar suočavanje sa drugim ljudima nije zapravo ono isto suočavanje sa nama samima? Koliko god nas drugi ljudi povrijedili, to govori o njima, ne o nama. O nama govori kako se suočavamo sa sobom; kako se suočavamo sa našim strahovima, sa našim željama, strastima, emocijama.

Da li možemo da se suočimo sa sobom? Jesmo li dovoljno jaki? Da (u)vidimo naše strahove, al i naše greške…. Da priznamo dualnost, da je napokon – razumijemo i prihvatimo kao dio nas koji će uvijek biti prisutan. Ljudi su komplikovani, i ko to nije shvatio – nije shvatio ništa o čovjeku.